glavniBanner
second_button second_button second_button second_button second_button second_button second_button second_button second_button

 

Homepage Übersetzung  

davos skoplje1_3 vijece evrope
jasenovac-izlozba zagreb bg_ jahorina srbija666 enis

Second Second Second Second Second Second Second Second Second Second Second

Filip Grbić: Generacija opsednuta novcem i bazanjem po svetu 

izvor: novosti online  foto:  vn                                                              26.01.2018

filip

U uzbudljivu priču o supružnicima koji kreću na letovanje na Krit da bi prebrodili bračnu krizu, Filip Grbić (1984) je u knjizi “Ruminacije o predstojećoj katastrofi” (“Plato”), vešto upleo razmišljanja o kulturi, hrišćanstvu, politici, kriminalu, nevladinim organizacijama, levici i desnici, intelektualnoj eliti, Trampu, i uspeo da oslika sudbinu mladog čoveka u našem dobu.

Za svoj debitantski roman, Grbić, inače filozof po obrazovanju, dobio je nagradu “Miloš Crnjanski”, koju mu je Zadužbina velikog pisca juče svečano uručila u Kolarčevoj zadužbini. Ovo priznanje sastoji se od novčanog iznosa, čiji je glavni donator izdavačka kuća “Klet”, medalje i plakete koje obezbeđuje “Informatika”.

Kako doživljavate ovu nagradu?

- Kao ohrabrujući znak da se književni uspeh može dogoditi i onima koji ne pišu isključivo politički korektne nebuloze o devedesetim, o genocidima, migrantima ili osetljivim grupama i koji se ne bave ubitačno dosadnim formalnim eksperimentima, specifičnom vrstom književnog opskurantizma, kod nas poznatom pod imenom “postmodernizam”.

Šta vas je podstaklo da napišete roman, čijeg junaka more ruminacije - zloslutne, opsesivne crne misli?

- Očito više nisam znao šta da radim sa vlastitim crnim mislima. U tom smislu, pisanje je vrsta terapije, iako pisanje nikad nije samo to. Moj junak Lazar mi se vrlo brzo oteo i postao ličnost obdarena vlastitom voljom - ličnost koja poseduje, u odnosu na mene, nezavisne poglede na različite fenomene. Lazar me ponekad oduševljava, ponekad me zasmejava, ponekad me nervira, a ponekad mi baš ide na živce.

Na koju katastrofu upućujete naslovom: ličnu ili globalnu?

- Na obe. Kao pravi neurotičar, Lazar u svemu vidi pretnju. O čemu god da misli, on uvek očekuje najgori ishod. Zaraziće se i umreće od ebole, avion će se srušiti u more, žena će ga ostaviti, zemlja će propasti, izbiće rat svetskih razmera itd. Za Lazara je svaki sledeći trenutak u životu - predstojeća katastrofa.

Ističete na jednom mestu da su Dostojevski, Kant, Novi zavet, ostali nepročitani... Šta time govorite o duhu savremenog sveta?

- Tu je reč o krizi klasičnog obrazovanja. Takozvani “klasici” ostaju nepročitani zato što unapred mislimo da znamo šta u njihovim delima piše. Ništa ne možemo saznati ako mislimo da nam saznanje nije ni potrebno. Čitanje podrazumeva smelost da se delo tumači, da se kulturno nasleđe iznova prisvoji, da filozofska pitanja i duhovne groznice, recimo, Dostojevskog prostruje i kroz naša tela i umove.

U kojoj meri vam je filozofija pomagala ili odmagala u književnom poslu?

- S jedne strane, otvorio sam svoju prozu prema eksplicitnim filozofskim pitanjima nastojeći da pokažem situacioni i prirodni karakter filozofiranja kao aktivnosti koja je svojstvena gotovo svakom biću obdarenom srcem i umom. S druge strane, moja proza sve vreme pati od te sklonosti pripovedača da teorijski promišlja stvarnost. U književnosti stvari ipak treba pokazati, a ne kazati. Na tome mnogo radim u poslednje vreme. Oslobađam se od tog “teoretičara” u sebi.

U čemu današnji čovek pronalazi tačku oslonca?

- U tome je stvar, ne pronalazi je. U svetu se situacija iskomplikovala, oslobođene su sile i animoziteti koje niko više ne može da obuzda. Ali koliko god da je napeto u svetu, u Lazarevoj glavi je još napetije. On stalno traži lek za svoj unutrašnji nemir. Međutim, religija se rastvorila u folkloru i običajnosti, a filozofija se izolovala na univerzitetu. Preostaje farmakologija.

Upečatljivo ste oslikali i srpsku, rusku, grčku i nemačku kulturu. U čemu smo slični, koje su ključne razlike?

- Svesno sam se poigravao nacionalnim stereotipima rukovodeći se jednim opažanjem: u inostranstvu svi imaju nesvesnu tendenciju da se uklope u odgovarajući stereotip, što je samo predstava za međunarodnu publiku. Srbi se neprestano na sve žale, Rusi piju i prave skandale, Grci su lenji, Nemci štedljivi i uštogljeni. Ali kada nema tuđeg pogleda, kada su zaronjeni u svoje redovne, svakodnevne aktivnosti, pripadnici različitih naroda liče jedni na druge mnogo više nego što misle.

Pišete i da Srbi ne vole da im je dosadno, kao da vole vanredna stanja...

- Lazar to primećuje s gorčinom. Zar nije očigledno da već godinama živimo u atmosferi vanrednog stanja, u zemlji opustošenih institucija, bezakonja u svim oblastima, ekonomski razoreni, nacionalno poniženi, kulturno zaostali?

Kako vaša generacija vidi stanje u srpskoj kulturi?

- Ne znam šta je u jadnijem stanju: moja generacija ili srpska kultura. Moja generacija je zagazila duboko u tridesete, malo ko je u braku, još manji broj ljudi ima decu, svi su opsednuti novcem i putovanjima, ne znaju ni sami šta traže bazajući svuda po svetu, svi misle samo na svoje doživljaje i vlastita zadovoljstva. Moja generacija je generacija sebičnjaka. Što se tiče srpske kulture, ona u svojoj istorijskoj veličini postoji i čeka generaciju dostojnih da je ponovo otkrije. Trenutno u kulturi vedre i oblače srbomrsci i jugonostalgičari. Ali i to će proći.

Glavni junak romana iznosi i tezu da “region” ne postoji, već jedino Balkan, a “Balkan je donji stomak Evrope”. Šta time poručuje?

- Sada je ta igra postala previše očigledna. “Region” kao briselski politički konstrukt treba da reciklira staru titoističku formulu po kojoj stabilan Balkan podrazumeva slabu Srbiju. Ali jasno je da nas Evropa samo na rečima prima, dok nas na delu zatvara u balkanski “obor za svinje”. U mnogo čemu smo mi ovde “evropskiji” od mnogih Evropljana. Nema razloga da se ponašamo kao domoroci i njihove sluge.

SCENE SEKSA 
Da li ste se brinuli kako će čitaoci prihvatiti opise seksa ili nasilja u knjizi? 

- Bez viška emocija opisao sam nekoliko scena seksa, jednako prirodno kao što sam opisivao uzimanja hrane ili letenje avionom. I pitam se kad se to u književnost vratio stid? Ako date eksplicitan opis nekog brutalnog ubistva maloletne devojke, vi ste pisac trilera, ali ako opišete seksualnu radnju u njenoj spontanosti, pa čak i nespretnosti, onda se javlja neka čudna nelagoda. Izgleda da govor o seksu uvek mora da bude preteran: ili preterano nasapunjan kao u ljubavnim romanima ili preterano izvitoperen kao u pornografiji. Po svoj prilici je nepodnošljivo, pa čak i depresivno čitati realistične opise seksa.

novosti.rs

 

Novi „Egzitov“ festival: Maratonske žurke na Jahorini

Zavesa na jedno od najboljih izdanja festivala Kustendorf

Izložba dela Petra Lubarde u Andrićgradu

Paolo Sorentino: Volim likove koji su veći od života

„Egzit“ zvanično najbolji evropski festival!

Zijah Sokolović - novi savetnik na daskama SNP

Oaza otpora masovnoj kulturi

Kusturica i ministar Vukosavljević otvaraju „Kustendorf“

Paolo Sorentino gost „Kustendorfa“

Preminuo novinar i pisac Predrag Lucić

Crnjanski, gusle i video-trake

Jugoslav Pantelić: Na Festu ljudi zbog kojih smo se zaljubili u film

Miloš Šobajić: Evropa se kida po zahtevu Velikog Brata

SANU počinje digitalizaciju arhivske građe ''duge'' 200 kilometara

Maratonci istrčali krug

Kako smo voleli film

Nikad veći budžet za srpsku kinematografiju

Pogorelićevo svraćanje u Beograd

Čedomir Kolar: Neki nam još broje krvna zrnca

Dragan Bjelogrlić: Ovde ljubav i mržnja idu ruku pod ruku

Pop kultura kao subverzija

Gran pri za Alena Gomisa

 

 

 

second_buttonsecond_buttonsecond_buttonsecond_buttonsecond_buttonsecond_buttonsecond_buttonsecond_buttonsecond_buttonsecond_buttonsecond_button