glavniBanner
second_button second_button second_button second_button second_button second_button second_button second_button second_button

 

Homepage Übersetzung  

bih3 brisel6 ratari
krsko zatvor Pantelic leptir uefa krunic777

Second Second Second Second Second Second Second Second Second Second Second

Crnjanski, gusle i video-trake

izvor: novosti online   foto:  evn                                                                  08.01.2018

Mileta

U galeriji “Nadežda Petrović” u Čačku, davne 1974. jedan dečak prišao je velikom piscu i tražio posvetu. Autor “Seoba” i “Dnevnika o Čarnojeviću”, budućem slikaru i književniku, napisao je: “Mileti Prodanoviću Miloš Crnjanski”.

Na istom mestu, trenutno stoje senke dečaka i književnog velikana, a nad njima plavi krug i jedna zvezda, kao svojevrsni uvod u postavku “Genus - porodične priče”, kojom je Mileta Prodanović, upravo ušao u uži izbor “Politikine nagrade”, za izložbu godine.

- Taj susret sa Crnjanskim, koji me je pitao da li smo i u srodstvu sa Prodanovićima iz “Seoba”, epizodnim likovima u njegovoj velikoj lirskoj fresci, zaslužan je i za ovu izložbu - objašnjava umetnik u razgovoru za “Novosti. - Među likovima “Seoba” su, naime, i Mihailo Prodanović, u prvoj, i njegov sin Sava, u drugoj knjizi. Odgovor na pitanje o srodstvu nisam znao, ali mi je ono dugo odzvanjalo. Počeo sam da istražujem poreklo svoje porodice. Ti moji preci su početkom 18. veka iz kanjona reke Komarnice krenuli na sever. Jedan brat je ostao u Zapadnoj Srbiji, drugi je otišao u Vojvodinu i njegovi potomci su napravili veliku vojnu karijeru.

Kažete da vam je bilo potrebno mnogo vremena da napravite izložbu, iako ste podatke imali pre više od 10-15 godina...

- Problem je bio što sam tražio najpovoljniji medijski jezik u kom bih se izrazio. Nisam se ranije bavio videom, ali se vremenom iskristalisalo da je zapravo to medij koji je pogodan za ovu priču. Neko me je pitao zašto nisam napisao knjigu. Mislim da bi to bilo svetogrđe posle Crnjanskog, koji je tu temu u svojim delima zatvorio na fascinantan način. Meni je oduvek bila potrebna slika. U ovom video-radu, koji se odvija na tri ekrana i traje oko deset minuta, u jednom vrlo kratkom trajanju i dodatnoj montaži, koristim i dva-tri kadra iz ekranizacije “Seoba” Aleksandra Saše Petrovića. Taj centralni video naslanja se na autentičnu epsku pesmu iz 18. veka o podvigu Mihaila Prodanovića, i ona je akustički osnov mog rada.

Izvodi se uz gusle?

- Osnovni energetski tok izložbe jeste kontrast između baroknih slika i jednog vrlo suvog zvuka gusala. Moj mladi kolega, vajar Danilo Krstajić, koji živi u Danskoj i pasionirano se bavi guslanjem, uvežbao je i snimio ovu tešku pesmu, sačuvanu u zapisima pre Vuka Karadžića, na ekavici. Tema pesme je odbrana grada Donaverta, u gornjem toku Dunava, u Bavarskoj. Nesretni Srbi, kojima je još u 18. veku bila sudbina da prolivaju krv za tuđe probleme, su uspešno odbranili grad od napada Prusa i vojske Hesena. U toj epskoj formi, sedam Srba brani sedam kapija. Pre desetak godina, bio sam u Donavertu, gde nažalost, te kapije više ne postoje. U mom video-radu postoje prizori iz tog grada i to je taj barok.

Koliko je kontrast između gusala i baroka paradigmatičan i za ovdašnju kulturu, politiku, društvo?

- Naša se situacija nije mnogo promenila, pa je to, zapravo, i priča o ovom našem trenutku, bez obzira što je narativ iz 18. veka. Mi i dalje živimo tu raspolućenost između Istoka i Zapada, između onoga što smatramo autentičnim i nečega što mislimo da je uvezeno. Za neke je to tragična sudbina ovog naroda, dok meni ta polivalentnost naše kulture predstavlja prednost. Namešteni smo na zanimljivom mestu, u delu koji je, kao i neki drugi krajevi Evrope, raskrsnica. Često se setim Arnolda Tojnbija, koji je rekao da ta pozicija na granici, u vremenima civilizacijskog uspona, predstavlja veliku prednost, a u trenucima civilizacijskog posrtanja, veliku opasnost. Tokom devedesetih godina, mi smo duboko istražili šta znači usud tog mesta. Bez obzira na to što ceo svet polako tone u veliku neizvesnost, zadatak svih nas koji se bavimo javnim poslom je da pokušamo da izvučemo sve što možemo iz takve pozicije, da je kodiramo pozitivno.

Rad, Sećanje na susret sa velikim piscem

Jedna od vaših priča je i ona o dvorcu Obrenovića u Takovu, koja oslikava naš odnos prema vlastima...

- Tematski, u ovu izložbu se uklopio i jedan stariji rad, koji se zove “Kraljevska šolja za belu kafu, ili o pobuni i pokornosti”, nastao u likovnoj koloniji “Mina Vukomanović” na “Savincu“ u blizini Takova. To je priča o poljskom dvoru Obrenovića, podignutom krajem 19. veka kulučenjem seljaka, kako bi se lokalne vlasti preporučile Aleksandaru Obrenoviću i Dragi Mašin. Za njega je u Beču, kupljen i luksuzni nameštaj, a kraljevski par je u kući samo jednom ručao i nikada tu nije prespavao. Posle pada Obrenovića, seljaci su iz revolta zapalili dvorac, a nameštaj je prodat na aukciji. Moj pradeda, koji je u to vreme završio kuću u selu Pranjani, kupio je servis sa zlatopečenim kraljevskim monogramom, od koga je preostala ta jedna šolja. Moj rad je niz fotografija koji prikazuju tu šolju u ambijentu srušenog dvora.

Šta nas tera da budemo snishodljivi i radimo nešto što se od nas ne traži?

- Nije to nešto posebno svojstveno za naš narod, ali je groteskno što mi pričamo da to ne radimo. Ceo Muzej Jugoslavije, koji je srećom uspeo da opstane i predstavlja veliko bogatsvo Beograda, je kao i ova moja šolja, priča kako ljudi sebe žele da preporuče nekom vladaru. Neistina je da je Tito bio jedini, jer su slične manifestacije bile vezane i za viteškog kralja Aleksandra Karađorđevića. Nušić, taj gorki autoritet, je sve to video, i tu strahotu, obukao u jedno lepršavo odelo.

Da li je naša pripadnost evropskoj kulturi upitna?

- Čak i ono što smatramo najautentičnijim iskazom ovog prostora je deo jedne veće matrice evropske kulture. Kao da smo osuđeni da ponavljamo iste priče. Ponovo smo u nekom magnetnom polju između Istoka i Zapada. I za jedno i za drugo vezuju se beskrajni stereotipi. Činjenica je da smo deo Evrope, da je naša srednjovekovna civilizacija, iako je imala duhovni centar na Istoku, zapravo bila jedan dragocen amalgam iskustava Istoka i Zapada. Na tom tragu mi moramo raditi i danas.

Koliko se taj amalgam oseća na savremenoj likovnoj sceni?

- Ovde je likovna scena veoma razgranata, a nju najvećim delom nose mladi umetnici. Srećan sam što sam sa jednim delom njih mogao da sarađujem kao nastavnik. Za razliku od moje generacije koju su zadeseile devedesete, oni imaju otvorenu komunikaciju, i Evropa ih prepoznaje. Njihova pozicija je, međutim, vezana za tu našu sudbinsku borbu protiv stereotipa. Za ove prostore se vezuje očekivanje, da sve što dolazi odavde mora da bude ili folklorna, ili drastična politička umetnost. Celoj toj generaciji predstoji velika borba da dokažu da nismo kolonija u kulturnom smislu, niti da smo to ikada bili.

Da li tome doprinosi i to što sami sebe doživljavamo kao umetnički “treći svet”?

- Nažalost to je tačno. Upravo o tome govori i moj rad sa šoljicom za belu kafu.

GORKA LOKALNA ISTORIJA

- Moje porodične priče počinju u 18. veku, a završavaju se u Prvom svetskom ratu. Jedan od radova je naslonjen na dnevnik moga dede, prikazan na Oktobarskom salonu pre tri godine. Mi jesmo usmena civilizacija, a moja porodica je ogromna. Moj deda je imao jedanaestoro dece, danas su živi mnogobrojni potomci, i svi oni imaju potrebu da pričaju i beleže. Kada se to umreži dobije se jedno dosta gusto tkanje. Uvek sam žalio što moj otac, kao mladić nije detaljnije zabeležio zbivanja tokom Drugog svetskog rata u mestu iz kojeg potičemo, jer je u tom selu bio epicentar građanskog rata, ali i aerodrom na kojem su spaseni mnogi saveznički piloti. Ta naša lokalna istorija je često duhovita, a istovremeno i tvrda i gorka.

novosti.rs

 

Jugoslav Pantelić: Na Festu ljudi zbog kojih smo se zaljubili u film

Miloš Šobajić: Evropa se kida po zahtevu Velikog Brata

SANU počinje digitalizaciju arhivske građe ''duge'' 200 kilometara

Maratonci istrčali krug

Kako smo voleli film

Nikad veći budžet za srpsku kinematografiju

Pogorelićevo svraćanje u Beograd

Čedomir Kolar: Neki nam još broje krvna zrnca

Dragan Bjelogrlić: Ovde ljubav i mržnja idu ruku pod ruku

Pop kultura kao subverzija

Gran pri za Alena Gomisa

Dr Draško Ređep: Vojvodina će uvek biti srpski sever

Milena Marković otvorila FAF – i dalje mlad, svež i žestok

Reditelj Darko Bajić: Moji otac i majka su se zaljubili u logoru na Banjici

Srdan Golubović: Savremeni čovek je ostao bez duše

Kiš umirao pored Kapora, Pekić ga ožalio u kafani

Ko se boji "Vlasti" još?

Četvrti japansko-srpski festival filma: „Koji je tvoj tabu?“

Od 2018. nacionalni portal za kulturu i digitalni vodič

 

 

 

second_buttonsecond_buttonsecond_buttonsecond_buttonsecond_buttonsecond_buttonsecond_buttonsecond_buttonsecond_buttonsecond_buttonsecond_button