|
Bosna i Hercegovina i četvrt vijeka od rata još osjeća posljedice prisilnog raseljenja stanovništva. Još uvijek je u BiH 98.000 interno raseljenih osoba, dok na prostoru Jugoistočne Evrope status izbjeglica, interno raseljenih osoba ili status povratnika ima oko 354.000 ljudi.
Na konferenciji "Socijalna i ekonomska prava prisilno raseljenih osoba tokom ratnih sukoba u bivšoj Jugoslaviji" koja je održana u Sarajevu poručeno je da se trebaju naći sveobuhvatna rješenja, kako bi ove osobe konačno dobile prava koja zaslužuju.
Za uspješnost povratka u svoje prijeratne domove potrebno je osigurati mnogo. Krov nad glavom, posao, prava na zdravstvene i socijalne usluge. U praksi je u tom smislu mnogo problema, kaže Predrag Jović, zamjenik ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH.
„Za uspješnost povratka nije dovoljno samo obezbijediti krov nad glavom nego obezbijediti i uslove za njegov održiv razvoj i održiv povratak. Pod održivim povratkom podrazumijevamo obezbijeđenje komunalnu i socijalnu infrastrukturu, pravo na rad, pravo na zapošljavanje, pravo na zdravstvenu i socijalnu zaštitu. Sve su to prava koja povratnici i raseljena lica, nažalost, u Bosni i Hercegovini ne mogu da obezbijede i da prenesu iz entiteta u entitet.“
Organizacija 'Vaša prava' od rata pa do danas pruža besplatne pravne usluge upravo raseljenim osobama, a prema riječima izvršnog direktora Emira Prcanovića na terenu je situacija još uvijek teška.
„Mi još uvijek imamo popriličan broj predmeta koji se tiču porušenih stanova, tu je popriličan broj predmeta koji se tiču pristupa osnovnim socijalnim pravima – socijalna zaštita, zdravstvena zaštita. Bez obzira što su se ljudi vratili, recimo u Drvar, u Istočnu Bosnu, ogroman broj takvih osoba još uvijek ostvaruje svoja prava na zdravstvenu zaštitu tako što putuje u Banjaluku, u Sarajevo, u neke veće regionalne centre.“
Tek jedan posto povratnika se zaposlio, uglavnom u poljoprivredi ili privatnom biznisu. Bosna i Hercegovina još uvijek ima kolektivne centre, a prema zvaničnim podacima 98.000 je interno raseljeno. U Srbiji ih je oko 200.000, uglavnom s Kosova. O pravima koje imaju raseljene osobe u zemljama regiona govori Mario Pavlović iz Kancelarije UNHCR-a za Jugoistočnu Evropu:
„Države su to pokušale riješiti sporazumom o sukcesiji koji je potpisan u Beču i ratificiran u svim državama koje su nastale iz bivše SFRJ. Praksa je, naravno, potpuno različita. Pripadnici većinskog naroda, koji su bili izbjeglice, recimo iz BiH, ili u Srbiji ili u Hrvatskoj, vrlo lako su mogli ostvariti pravo na državljanstvo, po jednoj ubrzanoj naturalizaciji. Oni drugi, koji to nisu, to nisu mogli učiniti i dan-danas veliki dio njih još uvijek je primoran imati taj formalno-pravni izbjeglički status, iako, mislim da je veliki napredak učinjen i da taj strah od proganjanja koji nekog čini izbjeglicom duže vrijeme nije prisutan na ovim prostorima.“
Aleksandar Čađenović iz UNHCR-a Crna Gora kaže da su utočište u toj zemlji našle izbjeglice iz Bosne i Hercegovine,Hrvatske i Kosova. Više od 14.000 ljudi nema regulisan status u Crnoj Gori.
„Oni su dugo imali status raseljenog lica koji im nije omogućavao pravo koje bi trebali da imaju, jer su oni zaista izbjeglice po međunarodnim standardima. Imali su neki uži obim prava, tako da smo sve do 2009. godine radili sa vladom da im se omogući puni pristup prava, koji je na kraju i dat, kroz privilegovan pristup statusu stranca sa stalnim nastanjenjem. Od 2009. do danas skoro 11.500 tih ljudi uspjelo je da dobije status stranca, oko 900 njih je i dalje u postupku, hiljadu i nešto je dobilo crnogorsko državljanstvo. Neki od tih ljudi su se vratili u svoje matične države. Što im daje taj status? Taj status im omogućava da imaju sva poslovna prava kao crnogorski državljani, osim prava na državljanstvo, koje bi dobili tek poslije deset godina boravka u tom statusu.“
Maratonski sudski procesi
Iako je napredak učinjen, ima mnogo neriješenih slučajeva pred domaćim sudovima, ali i pred Evropskim sudom za ljudska prava.
„Ono što je posebno za ovo područje jeste da se ne radi samo nužno o interno raseljenim osobama, nego se uvijek radi o nekoj kombinaciji, gdje tu dolaze u obzir i pitanja koja dolaze iz jedne neuredne tranzicije, rata, koja nisu nužno pitanja interno raseljenih osoba, ali u nekom širem smislu jesu – recimo, nekakvog bivšeg vojnog lica koje je živjelo u Bosni pa preselilo u Srbiju prije rata, pa nema penziju, ima svoj zahtjev za stambeno zbrinjavanje“,objašnjava Krešimir Kamber iz Evropskog suda za ljudska prava.
Presude Evropskog suda za ljudska prava provode se u zemljama bivše Jugoslavije. Ali, sudski procesi traju dugo.
„Sudija ima u nadležnosti cijelo područje, 47 država Vijeća Evrope. Imate države koje sada imaju ogromne probleme – imate Tursku, koja ima ogromne institucionalne probleme nakon pokušaja državnog udara, imate Ukrajinu koja je u ratu, imate Rusiju koja također sad ima određene probleme, itd., tako da Sud sada ima ogroman priljev predmeta i tu su se neki prioriteti morali napraviti. Zbog toga određeni predmeti ponešto kasnije dođu na red. U idealnom scenariju pravdu ne bi trebalo tražiti uopće na međunarodnoj razini. U idealnom scenariju bi nacionalni sudovi i druga tijela funkcionirali kako treba. U tom slučaju biste vi vrlo brzo ostvarili svoja prava, jer nacionalni sustav, u pravilu, bi trebao brže ići nego rješavanje predmeta na međunarodnoj razini“, dodaje Kamber.
Raseljene osobe trebaju sistemsko rješenje. A ono što se nudi, osim mogućeg povratka u prijeratne domove, mogućnost je izgradnje stanova i kuća. Postoji i regionalni stambeni program u okviru kojeg će u Bosni i Hercegovini biti dodijeljeno 5.400 novih stanova za isti broj porodica.
slobodnaevropa.org
|
