glavniBanner
second_button second_button second_button second_button second_button second_button second_button second_button second_button

 

Homepage Übersetzung  

av11111 parlament bih referendum
ssta bebe bl99 ulus igor66 braun-beron

Second Second Second Second Second Second Second Second Second Second Second

  Očaj je moj glavni trik   

izvor: politika  foto: politika                                                                                                25.11.2019.

Terry-Gilliam

Kairo – Uz ovacije je još na početku 41. Kairo film festivala, u Operi, ispraćena svečana dodela „Zlatne piramide” za životno delo američko-britanskom animatoru, scenaristi, reditelju, glumcu i producentu Teriju Gilijamu (1940, Minesota, SAD), jednom od šest legendarnih tvoraca „Letećeg cirkusa: Monti Pajton” i autora snolikih i futurističkih filmova: „Vreme bandita”, „Brazil”, „Avanture barona Minhauzena”, „Fišer King”, „Dvanaest majmuna”, „Paranoja u Las Vegasu” i „Čovek koji je ubio Don Kihota”.

Da se tokom godina Gilijam nije promenio (i dalje su tu njegove „havajske” košulje i duga kosa vezana u rep), da je još i onaj stari buntovnik i kreativac koji često kaže da se „američki san odavno pretvorio u noćnu moru”, „komedijant”, umetnik uvek veran samom sebi, potvrdilo se i tokom ekskluzivnog intervjua za „Politiku”.

Imate veliki i značajan stvaralački opus, mnogo ste smeha stvorili u Velikoj Britaniji, tek pošto ste napustili Ameriku?

Amerika je uvek bila dobra za humor, za smeh na tuđ račun, nikada na sopstveni. Britanci su nešto drugo. Šta drugo da radite u slučaju kad ste vekovima stvarali najmoćniju imperiju koju je svet ikada video, pa je onda izgubili za nekoliko godina, nego da naučite da je bolje smejati se na sopstveni račun.

I Britanci to umeju da rade. Taj starinski, samoosuđujući i ironičan pogled na život i svet donosi sa sobom i mnogo humora, a ja sam to umeo da iskoristim i da zajedno sa svojim „montipajtonovskim” drugarima ponudim publici. Da nije bilo „Montija Pajtona” nas dvoje danas ne bismo razgovarali.

U Americi ste bili veoma glasan buntovnik, da ste tamo ostali, kako sami često kažete, ko zna kako biste završili. Britanija vas je disciplinovala?

A možda je ta velika energija koju sam sa sobom nosio postala moćnija otkako je u Velikoj Britaniji ona bila kompresovana. Znate i sami, eksploziv i bombe su uvek manjeg, kompresovanog formata. Manje pakovanje, moćnija eksplozija. S druge strane, u Velikoj Britaniji sam počeo da radim sarađujući s drugima. Nikada nisam bio sklon verbalnom izražavanju, ja se izražavam vizuelno i zato je bilo mnogo značajno što sam upoznao tu petoricu sjajnih ljudi od kojih sam mnogo naučio. Nas šestorica smo bili potpuno različite osobe, ali smo se neverovatno međusobno poštovali i u umetničkom smislu nadopunjavali. I zato je „Monti Pajton” tako dugo i uspešno živeo.

Vaši dijalozi su zapravo bili animirani crteži?

Da, oni su bili iskazivani na vizuelnom planu. Ali, ono što je zanimljivo, uz moje „montipajtonovce” sam i ja „propričao”, a neki od njih su počeli da crtaju. Neverovatna je to bila sinergija u stvaranju tih naših smešnih, ironičnih, pa i ciničnih čudesa s kojima smo u dugovečnom serijalu i nekoliko igranih filmova komentarisali svet oko sebe. Ponekad mu se i smejali u lice.

Smeh, inteligentne šale, ironija i samoironija bili su dugo vaše oružje, a onda smo 1985. videli i vaš distopijski „Brazil”. Ponovni susret s tim filmom, ovde u Kairu, uverio nas je da mi i danas živimo život vaših glavnih junaka? Svet se nije promenio nabolje?

Pre nekoliko godina sam promovisao restauriranu kopiju ovog filma u Americi i tada sam rekao da bi trebalo da tužim Džordža Buša mlađeg i Dika Čejnija za nelegalno i neautorizovano kopiranje „Brazila”. Upravo se dešavalo, a i danas se dešava ono što ste gledali u „Brazilu”. Sve što sam radio u „Montiju Pajtonu” i u svojim filmovima je na mnogo načina i u mnogo nivoa zapravo o budućnosti. Naravno, ne želim da kažem da sam sposoban da predviđam budućnost, ali mi je uvek bilo jasno da se ljudsko stanje i ponašanje ne menja mnogo tokom protoka vremena. Samo se menjaju kostimi i scene. Sve što sam do sada radio bilo je o nama ljudima, u različitim vremenima.

I u „Svetom gralu” i „Žitiju Brajanovom”, podjednako kao i u, recimo, „Dvanaest majmuna” ili „Paranoji u Las Vegasu”, pa i u „Čoveku koji je ubio Don Kihota”?

Uvek. Kada smo, na primer, radili „Sveti gral” ili „Žitije Brajanovo” mi smo scene postavili u srednji vek, ali smo zapravo govorili o istinskom tadašnjem trenutku u Velikoj Britaniji, u svetu. Danas kada gledate ove filmove jasno vam je da se njihove priče mogu odnositi i na ovaj naš današnji trenutak. U nekim aspektima čak mnogo više nego nego na ondašnje trenutke na koje smo se tada osvrtali.

Kada danas pogledate u lice vaše rodne zemlje Amerike, recite mi iskreno šta osećate?

Ja sam sada stopostotni Britanac. To bi trebalo da znači i da sam stopostotni Evropljanin, ali izgleda da nije tako jer mi sada imamo bregzit, što me čini nesrećnim. Umesto da uživam u noćnom životu Kaira, noć sam proveo gledajući prenos impičmenta na televiziji. I smučilo mi se. Kada me već pitate za osećanja prema Americi samo mogu da vam kažem da je sve teže šaliti se na račun toga ko smo i kakvi smo. Tramp i njegovo društvo su klovnovi, ali je problem u tome što mi sami nismo više klovnovi. Ni u političkom ni u društvenom smislu. Mi jasno vidimo posledice klimatskih promena izazvanih nataloženim posledicama svega onog što je moja rodna zemlja radila i bacala svugde po svetu.

O ovoj temi ne može se napraviti komedija?

Imao sam neke ideje. Recimo, priču o Bogu koji je dugo bio na godišnjem odmoru, jer se dobro umorio od propalih poslova. Ratovi, bombe, ljudske žrtve, sva moguća stradanja izraženi u brojkama nisu dovoljni da bi on prekinuo svoj godišnji odmor i vratio se poslu. Uz to, mnogo nas je na planeti, u međuvremenu medicina je napredovala i ljudi sve duže žive. I tako redom. Međutim, takva vrsta „komedije” ne bi bila prihvatljiva, zar ne?

Možda, ukoliko biste ubacili kakvog superheroja?

O, ne! Umoran sam od takvih filmova, oni su toliko samoponavljajući i dosadni. Tehnički, osvetničke priče mogu da budu zanimljive ukoliko su dobro urađene. Međutim, ako sve to svedete na priču o superheroju i supermoći, jasno vam je o čemu se tu radi. Utvrdili smo gradivo, dajte nam sada nešto drugačije. Osvrnite se u filmu, bar na trenutak, na svet u kojem živimo.

„Netfliks” je otvorio svoj duboki džep za proizvodnju filmova, ako bi vam ponudili saradnju prihvatili biste?

Nisam o tome razmišljao, ja sam staromodan tip, volim veliko platno i stvaram za veliko filmsko platno. Bioskop je i dalje jedino pravo mesto za gledanje filmova, jer to znači posvećenje gledaoca. On kupuje kartu, odlazi u veliku mračnu dvoranu i zajedno s drugima deli emocije gledajući u taj veliki ekran. Ekran je gigantski, a mi smo kao gledaoci spram njega toliko sitni i mali. To je jedini pravi, kompletan doživljaj filma. Nemoguće je imati takav doživljaj ako film gledate na ekranu svog telefona ili eventualno televizora, kako se danas uglavnom radi. U tom slučaju mi smo ti koji su veći i značajniji od filma.

Nikada se niste snalazili s velikim filmskim budžetima, koristili ste neke posebne trikove tokom rada s ograničenim sredstvima?

Očaj je moj glavni trik! Očaj, jer mogu dobiti novac za ono što mi zaista lebdi u glavi i zato sam se stalno dovijao. Možda sam baš zbog nedostatka novca stvarao lepa iznenađenja i stvarao filmove bez idejnih ograničenja. Biti zarobljen stalno u malim budžetima značilo je i da moram da budem i veoma pametan. I veoma slobodan i veran sebi. Uvek veran sebi, a to me je koštalo i zdravlja, naročito tokom dugih godina mučne realizacije filma „Čovek koji je ubio Don Kihota”. Ali uradio sam taj film, baš onako kako sam ga i zamislio i kako sam hteo.

Gledali ste taj „najuspešniji film ikada” – „Džoker”?

Jesam, i ne mogu da artikulišem svoja osećanja prema tom filmu jer još nisam siguran šta su njegovi tvorci zapravo hteli da kažu. Mogu samo da se pitam zašto bi neko poželeo da snima ozbiljan film o strip-junaku umesto o stvarnom svetu. Šta su hteli da kažu, šta su poželeli da gledaoci saznaju i zaključe iz njihovog filma mislim da ni oni sami ne znaju. A film bi trebalo da nam nešto kaže, da nas vodi do nekih zaključaka ili do nekih razmišljanja kako da gledamo na svet. U „Džokeru” ima sjajne glume, filmskih fotografija, mnogo toga, ali hoće li mi neko reći o čemu je taj film?

politika.rs

 

 

Sto godina Ulusa

Iz Austrije u Beograd stiglo 30 hiljada knjiga

FAF u znaku Petrića, Makavejeva, Mihića, Petrovića, Golubovića

Premijera "Dnevnika Diane Budisavljević"

Umetnost je im

ala moć u vreme kad je Pikaso naslikao „Gerniku”

Novica Antić na čelu "Ateljea 212": Želim da vratim dobru atmosferu u teatar

Sadašnje generacije su deo eksperimenta

Zbog baštine znamo ko smo: Promocija Srbije u Unesku uz koncert Emira Kusturice i "No smoking orkestra"

Spremite se za 35. Beogradski džez festival

 

 

 

second_buttonsecond_buttonsecond_buttonsecond_buttonsecond_buttonsecond_buttonsecond_buttonsecond_buttonsecond_buttonsecond_buttonsecond_button