Tri decenije ZOI u Sarajevu: Olimpijski duh se vraća kući
Izvor: rse
Datum: 15 02 . 2014
U sjeni aktualnih događanja u glavnom gradu Bosne i Hercegovine pažnji javnosti izmiče jedan veliki jubilej koji Sarajevo pokazuje u posve drugačijem svjetlu. Nizom manifestacija, naime, obilježeno je i još se obilježava 30 godina od kad je ovdje održana 14. zimska olimpijada.
Olimpijski objekti, barem većina njih, još nisu obnovljeni, ali se ljudi koji su onomad stvarali istoriju iz sve snage trude da sačuvaju uspomenu na najslavnije dane jedinog olimpijskog grada u regionu.
Oživljavaju se sjećanja na Igre, na simbole i maskote, a mladi ljudi žive u nadi kako će im se olimpijski duh vratiti 2017., za kada je ovdje zakazano održavanje Zimskih igara mladih čitave Evrope.
Vučko je, kao i drugi spomenici našeg nekadašnjeg postojanja, skliznuo prema zaboravu, a prodavači magle trudili se da to bude što brže i što temeljitije. Srećom, postoje jubileji i primjereni protokoli, ali i ljudi vjerni vlastitim uspomenama, da podsjete ili da, tada još nerođenoj djeci, prenesu vlastitu emocionalnu baštinu. Postoje, eto, i lijepe i pametne glave da tu emociju na neviđeno prihvate i ponosno nose.
Postoje srećom i mediji, radio i tv programi, postoje novinari, oni stariji i oni mlađi. Postoje upravo zbog onoga zbog čega bi trebalo da postoje. Da pameti prizivaju i da u sjećanje dozivaju istinske vrijednosti. Olimpizma ili bilo kojeg humanog projekta. Potražili su svjedoke.
„Prišao mi je gospodin Artur Takač i rekao mi je:’Sanda, zaslužila si, ti ćeš biti ta koja će upaliti olimpijski plamen u Sarajevu. To je zapravo bilo, evo i sad se naježim, kada to izgovaram, stvarno nešto specijalno – jer kao prva žena u povijesti upaliti olimpijski plamen to je čast koju vrlo rijetki sportaši dožive. To je nešto savršeno.“
„Svi su pokazali da je olimpizam jedna divna stvar. Ona spaja ljude, ujedinjuje ljude. Kad uzmete da je 2,5 milijardi gledalo putem televizije olimpijadu, onda možete misliti kako sam se ja osjećala ponosno da pokažem svijetu u kojoj državi živim.“
Sjetiće se i starijih kolega, svojevrsnih uzora čije sjećanje opasno prijeti skakavcima što grickaju naša desetljeća.
„U stvari, Sarajevo jedino nije bojkotovano. Možda zato što je bilo u centru Jugoslavije, a Jugoslavija je pripadala jednom svijetu koji nije bio ni Istok ni Zapad. Prvi put poslije 1914. godine, Sarajevo je u jednom potpuno novom svjetlu postalo poznato u čitavom svijetu“, kaže Hajrudin Somun.
„Ja se sjećam da je tada Sarajevo bilo jedan od najurednijih gradova u Jugoslaviji. Sve je štimalo u sekundu, vozovi su dolazili u sarajevsku željezničku stanicu u sekund. Kada su građani zamoljeni da ne koriste svoje automobile jer je pao veliki snijeg od 70 cm, svi su izašli sa lopatama, čistili snijeg. Mislim da je došlo preko 120 autobusa sa vozačima iz cijele Jugoslavije, tako da je sve besprijekorno funkcionisalo“, sjeća se Nikola Bilić.
Tako eto, Hajro i Noka, em rastjeruju skakavce, em potiču djecu da vjeruju svojim roditeljima. I sokole nadu kako će i sami pripadati generaciji što je pravila istoriju, a ne tek bila njezina žrtva.
A doći će za nekih tri godine, za kad su dva Sarajeva odlučila da, barem privremeno, budu jedan grad - domaćin Olimpijade mladih.
„Siguran sam da će 2017. godine on ponovo zaživeti u punom svom sjaju kada se sva deca Evrope koja se bave zimskim sportovima skupe u Sarajevu i Istočnom Sarajevu za EO, koji će se tada ovde desiti, i da će to biti momenat kada će se na pravi način olimpizam vratiti tu gde mu je i mesto.“
