glavniBanner

 

Homepage Übersetzung  

second_button 

second_button 

second_button 

second_button 

second_button 

second_button 

second_button 

second_button 

second_button 

Brnabic-Vrnjacka-banja pristina333 sampioni
zastave3 skupstina rs srb-por jelena-milovanovic JOVICA

second_button 

second_button 

second_button 

second_button 

second_button 

second_button 

second_button 

second_button 

second_button 

Uroš Đurić: Živimo u rasulu

 

izvor : novosti online foto: vn

17.06.2017.

 

djuric

Uroš Đurić o izložbi “Na prodaju”, nepostojanju uređenog tržišta umetničkim delima, poremećenim vrednostima, ugroženoj egzistenciji stvaralaca

 

Izbor radova iz poslednjih 20 godina stvaralaštva Uroša Đurića od večeras će biti izložen u galeriji “Nešović fajn arts”. Reč je o delima tek sporadično predstavljenim domaćoj publici, a pripadaju ciklusima sa kojima je Đurić bio prisutan na međunarodnoj sceni i iz kojih su otkupljivani radovi za velike, svetske kolekcije. Izložbu pod naslovom “Na prodaju” osmislili su vlasnik galerije Slobodan Nešović i kustos Ksenija Marinković, sa namerom da pokušaju da uspeh sa inostranog, prebace na domaći teren.

- Ne znam zašto je toliko teško materijalizovati verifikovan uspeh u sredini iz koje potičeš - kaže Đurić. - Bolje sam prodavao radove devedesetih, kada sam bio umetnik u usponu. Bez problema sam mogao da živim samo od slika, a honorari za filmove bili su izuzetno niski. Mislio sam da će sa promenama to buknuti, ali je posle 2000. došlo do survavanja, posebno posle 2007. i zatvaranja MSU. Tada smo izgubili jedini simbol koji je potvrđivao da ta delatnost kod nas postoji i ima značaj. Kada ukinete postojanje takve institucije koja je bazična za verifikaciju najviših dometa, faktički ste rekli da u ovoj sredini savremena umetnost ne predstavlja ništa.

U Srbiji ne postoji ni tržište umetničkim delima. Zašto?

- Ovo je zemlja koja je u jednom organizovanom rasulu, na kome neko ubire plodove. Postoji i jedna vrlo oštra i zahtevna zakonska regulativa, koja u startu onemogućava ozbiljnije ulaganje u kulturu i umetnost. Onako kako je to zakonski postavljeno, kultura je zaista trošak svima. Velika većina autora zato odlazi u advertajzing, ili se zapošljava u prosveti. Sve je manje samostalnih umetnika, jer to iziskuje žrtvu. Problem je što živimo u vrednosnom sistemu u kome je i privreda ruinirana. Nemate nijedan zatvoren sistem u kojem novac prirodno fluktuira, već se kreće u nekim sivim zonama. Vidimo ko su imućni ljudi u društvu i kako žive, a ne znamo kako su “uglavljeni” u ovaj sistem.

A šta je sa srednjim slojem, iz koga su se regrutovali kupci umetničkih dela?

- Opustošen je, a došlo je i do promene obrasca uspeha. Način na koji se taj uspeh oglašava u javnosti i društvu je drugačiji. Nekada se kupovanje dela savremene umetnosti smatralo odrazom višeg stepena svesti, ulaskom u jedan prosvećeni svet. Danas predstavnici više srednje klase, pa i deca onih koji su kupovali umetnička dela, više su orijentisani na seksepilne švalerke, jahte...

Da li bi poboljšavanje zakonskih uslova za galeriste, moglo da popravi situaciju?

- Umetničko tržište, realno, jeste slabo čak i u Skandinaviji, jer nemaju veliki broj stanovnika. Ono može da se uspostavi u zemljama poput Nemačke, Velike Britanije, Francuske, SAD ili Italije, gde postoji moćna industrija, obrt kapitala. Mi, međutim, možeme da se ugledamo na države koje su nam bliske, Mađarsku, Češku... Svuda je to težak proces, ali se može rešiti donošenjem posebnog zakona za “startap” inicijative u kulturi, različite od onih u maloj privredi. Sada su opterećenja ista kada držite galeriju ili juvelirsku radnju. Smatraju valjda da svako ko kupuje prstenje za svadbu ode i u galeriju da kupi sliku na poklon.

A kakva je država kao kupac, na otkupima?

- U socijalizmu su otkupi bili oslobođeni poreskih nameta, smatralo se da je to ulaganje u kulturu, a ne trošak. Sada se otkup, koji i nije otkup nego sufinasiranje savremene umetnosti, sprovodi kroz autorski ugovor, tako da umetnika dva puta oglobe. Prvo, država kroz porez vrati sebi deo novca. Drugo, na otkupu se određuje bruto iznos, a potom po zakonu iz 2005, koji se odnosi na samostalne umetnike, na neto iznos plaća se još i doprinos za socijalno i penzijsko. Faktički, otkup je prepolovljen u startu. Ono što objave da su dali za otkup rada, pola je vraćeno državi.

Kada se sve to sabere i oduzme, da li danas iko od umetnika može da živi od svog dela?

- Može da preživljava. Sramotno mi je da pričam o tome, jer važim za uspešnog umetnika. Ako sam ja, kao neko ko je vidljiv u javnosti, sve vreme na ivici, ne mogu da zamislim kako je nekom ko je nevidljiv. Očekivano je i adekvatno, s obzirom na status, kvalitet i trajnost u ovih 25 godina, da od svog rada mogu, kao što je to nekada mogao Milić od Mačve, da sazidam dve kuće, da vozim neka moćna kola i da se šepurim, a u suštini ja to nisam u mogućnosti. Ne zato što neću, nego zato što ono što zaradim odlazi neprekidno na finansiranje moje umetničke prakse. Samog sebe zapošljavam, samom sam sebi i agent, promoter, producent, radnik za sve okolne poslove.

Šta je kod nas napravilo taj stereotip da je dobar umetnik - gladan umetnik?

- To što smo siromašna sredina, pa moramo stalno da imamo izgovor za nešto. Postoji čuvena Kafkina priča o umetniku i gladovanju. Ne radi se samo o gladovanju, već postoji i to da je jedini pravi umetnik, umetnik u problemu. Ali, umetnik je stalno u problemu, to je jedan unutrašnji nemir koji vas tera da kroz rad iznedrite sliku sveta koja vas opseda. Tu je nebitno materijalno stanje umetnika. Što su materijalne mogućnosti veće, to umetnost više cveta, to smo videli hiljadu puta, što ne znači da vrhunska umetnost ne može da se pravi i oskudnim sredstvima.

NEPROSVEĆENOST I NEORGANIZOVANOST

Manjak novca nije glavni problem srpske kulture, već posledica - smatra sagovornik. - To je, pre svega, neorganizovanost, čak i neprosvećenost u odnosu na savremene standarde. Svet izvan naših granica otišao je toliko daleko da ni obrazovani ljudi u institucijama kulture to ne mogu da isprate, osim sporadično. Pogledajte samo kakve probleme ima Slađana Varagić u Požegi, a da ne govorimo ko sada sve sedi u upravnim odborima kulturnih institucija. Na prste jedne ruke možete da izbrojite koliko u celoj Srbiji ima institucija za koje možete da kažete da rade valjano, ali na niskom standardu.

UKUS NOVIH BOGATAŠA 

Naše firme više ne otkupljuju radove. Sistemskim otkupom umetnosti jedino se bave strana preduzeća. Imamo “Telenor” kolekciju, “Viner štediše” kolekciju, naše privatnike to ne interesuju. Svojeveremeno je švajcarski ambasador u Beogradu Gaudenc Ruf rekao da je problem sa novim bogatašima - globalni. Kako je kazao: “Nuvo riš, prosto - nemaju ukusa” - kaže Đurić.

novosti.rs

 

 

Bitef: Spektakl na "Olimpu"

Kultura odbrana od globalizma

Okupacija kulture

Nagrade prave lažnu sliku

Milioni za tehno žurke, pare i za koncerte!

62. Sterijino pozorje: Kukavičluk ili spinovanje?

Pištalo: Mladi na Zapadu život počinju kao robovi

Legendarni Džimi Barka još živi

Žiri Sterijinog pozorja nije nagradio nijednu predstavu

Strategija za kulturu: Renoviranje i izgradnja novih objekata, promovisanje manjina i nevladinog sektora

Bez otkupa dela hit pisaca

Ministarstvo koči pisce?

NOĆ MUZEJA: Zabava za sve generacije

Drašković: Talentovani smo da propustimo svaku priliku

Noć muzeja u Beogradu, širom Srbije i Evrope

Počeo 70. Kanski filmski festival

Zograf: Crtanje nije šalabajzerski posao

Vespa "Nole" i tajne Koreje

Nezaboravna rok dekada

Dodeljene nagrade najboljim dokumentarnim filmovima Beldoksa

Slike umanjuju patnje sveta

„Živela umetnost” od danas u Veneciji

 

 

 

kontakt

uslovi koriscenja

naslovna

servis