U Beogradu je posle kratke bolesti, u 75. godini preminula poznata novinarka i dugogodišnja saradnica i šefica beogradskog biroa Radija Slobdona Evropa Milica Lučić Čavić.
Od 1967. do 1993. godine je radila u Televiziji Beograd. Bila je prepoznatljiva po svojim britkim ekonomskim komentarima, kao voditeljka Dnevnika, Beogradske hronike, kontakt emisije Porota.
Nakon dolaska Slobodana Miloševića na vlast, poslata je početkom devedesetih na prinudni odmor, a zatim i dobila otkaz 1993. godine zajedno sa grupom novinara, inženjera, tehničara koji su odbili da budu deo Miloševićeve ratne propagandne mašinerije. Bila je na spisku Vojislava Šešelja među 20 „izdajnika i loših Srba“ u Radio -televiziji Beograd, spisku za odstrel koji je pročitan u udarnom terminu u 19 sati i 30 minuta.
Jedan je od osnivača Nezavisnog sidnikata RTB, Fonda solidarnosti, Nezavisnog udruženja novinara Srbije. Od 1994-1995 bila je predsednica Centra za antiratnu akciju, od 2000. do 2002. je bila na čelu Nezavisnog udruženja novinara Srbije.
U Radio Slobodnoj Evropi je radila od 1994. godine do 2010, jedno vreme i kao šefica beogradskog biroa.
Ostaće zapamćeni njeni intervjui koji su objavljivani u nedeljnom terminu RSE.
Dobitnica je ugledne nagrade „Vitez profesije“ za 2012. godinu, a tim povodom je dala intervju RSE koji smo objavili krajem februara. Bolest ju je sprečila da prisustvuje uručivanju nagrade 26. februara ove godine.
Sociološkinja Vesna Pešić, koja je bila dugogodišnja predsednica Centra za antiranu akciju u ratnim devedesetim godinama, kaže za RSE da je upoznala Milicu kada je imala 24 godine .
„Od onda smo mi zaista životne drugarice. Jako me potresla vest o Milicinoj smrti. Moram da kažem da smo mi uvek sjajno sarađivale. Milica je bila osoba koja je u svim tim vremenima, od instituta gde smo se srele, do RTS gde je radila, dakle u svim poslovima koje je preduzimala, sve svoje životne zadatke časno je vršila. Jedan preokret koji se ovde dešavao nikad nije nju zaveo, to je bio njen prirodni instinkt.
Ja sam u kritičnoj situaciji, kada je Centar za antiratnu akciju negde 1994. godine u zlo doba, zapao u određenu krizu, nisam znala kako da spasem centar i onda sam se setila - pa Milicu za predsednicu. Nikada Milica nije odbila, uvek je razumela situaciju gde treba da bude, niti se ona privezala za to, ali je uvek ostala član Upravnog odbora, uvek redovno dolazila na satsanke i taj period kad je ona bila predsednica Centra, savršeno je radila.
Ono što je mene impresioniralo, ona je o svim ljudima imala jako lepo mišljenje. Ja sam mislila kako je to moguće, ali ne, ona je o svima jako lepo govorila. I to je savršeno obavila i do poslednjeg dana je ostala vezana za Centar. To je osoba koja prirodno nikada nije napravila grešku, ni kad su njena deca u pitanju, ni kad su njeni prijatelji u pitanju, ni kad je politika, a naročito kad je u pitanju njena struka.“