Onako crna i visoka, mistično izdubljena i prijeteći razjapljena, omiška crna rupa podgrijava teoriju koja kaže da crnim rupama nije moguće vladati, te da nikad ne znaš gdje će te izbaciti. Drugi je problem, vele fizičari, što ne postoji nikakvo prijevozno sredstvo kojim bi se kroz crnu rupu moglo proći.
Ova omiška, međutim, samo je naizgled strašna. Ona vas neće progutati. A u najgorem slučaju će vas ispljunuti. I to direktno u Cetinu.
U svijetu rupa ona vam zapravo dođe isto što i mišja rupa. Ili, da budemo sasvim jasni, zadnja rupa na svirali. Baš kao što je, recimo, brza cesta Trogir–Split–Omiš zadnja rupa na hrvatskoj cestovnoj karti.
Rupa o kojoj govorimo, ako ćemo pošteno, i nije prava rupa. Ona je samo tužni završetak jednog sretnog početka. I jesu, svi su tog 21. novembra 2007. godine bili sretni. Naglas se smijali i pazili da im se kravata, kad su već cipele zaprljali, ne smoči u čaši šampanjca. Bilo je veselo tog dana u Omišu.
Počeli su radovi na gradnji obilaznice, pljeskalo se hrvatskim građevinarima, onima koji dok pljesneš dlanom o dlan Blato na Cetini sa Šestanovcem spoje, nazdravljalo udarnicima – sunce, kiša, tri smjene, ma dajte im i četvrtu, ništa njima nije teško – a slavilo, bogme, i političare, naše pametne očeve koji – evo, samo što nisu – ostvaruju stoljetne snove hrvatskih sinova, pa sveudilj nešto buše, kopaju i asfaltiraju. I za cijenu ne pitaju.
Ukupna vrijednost splitske obilaznice trebala je tako biti 170 miliona evra. Na omiški dio od toga je otpadalo 326 miliona kuna. Čini se puno, ali nije se, rečeno je tada, moglo jeftinije kad treba izgraditi ne samo dva kilometra brze ceste, nego i tri vijadukta, te dva tunela. Jedan od 226, a drugi od 1471 metra. I baš taj drugi, hvala "Viaduktu", početkom ove sedmice je do kraja probušen.
Njegova je ona rupa o kojoj vam govorimo. Zacrnjela se usred brda i protrnula od šoka. Ako niste znali, tunelske su vam rupe razmažena stvorenja. Navikle su, naime, da vode negdje. A kad malo bolje razmislite, nije im ni zamjeriti jer i logika nalaže da iz tunela, kad si već u njega ušao, imaš gdje izići. To vam, ako nitko drugi, jamči i ono svjetlo na njegovu kraju.
Svjetlo na kraju omiškog tunela je, međutim, varljivo. Prateći ga, možete se samo strmoglaviti jer nastavka ceste nema.
– Kako nema?! Eto tako, nema. Niti će ga još nekoliko godina biti. Sve dok se ne izgradi 150 metara dugi most. A nakon njega i novi tunel sa spojem na cestu koja vodi do Naklica i dalje preko Tugara i Srinjina do Splita. Investicija je to od dodatnih stotinjak miliona kuna.
A do tada ćemo gledati u rupu. I čekati da ipak nekoga proguta. Ako je rupa u Primorskome Docu, a neš ti rupe, mogla nać svoju ovcu, onda omiškoj čitavo stado ne bi smjelo umaknuti.
