glavniBanner


www stranac.net
 


 

 

Milan Rus: Velika tradicija, a sve manje Srba u Mađarskoj

Izvor: vecernje novosti

Datum: 16. 03. 2014

 

rmilan-rus

A 1690. godine, Arsenije Treći Čarnojević, patrijarh Srpski, na pozivanje cesara Leopolda Prvoga, pobuni narod Srpski protiv Turaka, i u jedan put prevede u Madžarsku 37.000 familija, i naseli Srbe čak do više Budima", zapisao je Vuk Karadžić u delu "Opisanije naroda - Pregled stare istorije". Istoričari pak smatraju da se u to vreme, odnosno u Prvoj velikoj seobi, na teritoriju današnje Mađarske uselilo više od 180.000 Srba. Danas, tri veka kasnije, po rezultatima mađarskog popisa stanovništva iz 2011. godine, na teritoriji našeg severnog suseda živi gotovo 18 puta manje Srba.

Tek toliko da posle reorganizacije izbornog sistema Mađarske i predstojećih izbora u aprilu, mogu da dobiju predstavnika koji može da govori u parlamentu, ali ne i da glasa. Srbi su, inače, u mađarskom parlamentu poslanike imali od 1792. do 1990. godine, a među njima je bio i pesnik Laza Kostić, koji je svoj mandat počeo obraćanjem na srpskom jeziku.

Tokom poslednje dve decenije, jedno od mesta gde se često čuje srpski jezik jeste Srpsko pozorište u Mađarskoj, smešteno u kamernoj sali takozvanog budimpeštanskog Brodveja na kome su i mađarski nacionalni i nekoliko drugih teatara.

- Za sve naše predstave traži se karta više, a igramo deset puta mesečno - kaže Milan Rus, direktor Srpskog pozorišta u Budimpešti. - Osim toga, gostuju nam i mnoga pozorišta iz Srbije, što je za nas, kao i za Srbe u Mađarskoj, izuzetno važno. Prošle godine, u vreme obeležavanja dva velika jubileja: dva veka od začetka pozorišnog života Srba i 20 godina postojanja našeg pozorišta, prevazišli smo krizu koja je pretila da trajno spusti zavesu našeg teatra. Verujem da su administrativne zavrzlame i novčani problemi rešeni tako da Srpsko pozorište u Budimpešti ostane važan oslonac postojanja Srba u Mađarskoj.

Naš sagovornik podseća da je ova zemlja nekada bila "pogodno tlo za stvaranje srpskih književnika i umetnika", ali i da je bilo zaista teških vremena i burnih istorijskih događaja. Poslednjih godina, kaže, veruje da je Mađarska shvatila da komunikacija sa predstavnicima manjina može da reši mnogobrojne probleme, kao i da kulture oplođuju jedna drugu, što dovodi do korisne saradnje. S druge strane, naglašava da je mađarskim vlastima uvek imponovalo da istaknu da su ovde živeli i stvarali srpski velikani poput Joakima Vujića, Katarine Ivanović, Laze Kostića, Miloša Crnjanskog... Važno im je i da kažu da su se u Mađarskoj štampale srpske knjige, da postoje srpske institucije, kao i mesta gde se okupljala srpska inteligencija

- Nažalost, asimilacija je, za samo 50 godina koliko mogu da posvedočim, bila više nego očigledna. Izumiranje, nestajanje sa ovih prostora odvijalo se pred našim očima. Samo u Sentandreji posledice asimilacije su bizarne, narod je otišao, a ostale su crkve, ustanove, groblja... Suština je da mi u Mađarskoj imamo ogromnu tradiciju, a nas je malo! To jeste mnogo tužno, ali dok još postojimo, dok još možemo da učinimo nešto i dok deci možemo da predamo našu tradiciju i običaje, ne smemo da odustajemo od identiteta u Mađarskoj - poručuje Rus.

Srbima, koji su odoleli iskušenjima asimilacije, važni "stubovi" opstanka oduvek su bili crkva, jezik i ćirilica, tvrdi naš sagovornik i naglašava da su ove "stubove" vremenom ojačali srpske novine, izdavačka kuća, televizija, folklorna društva, pevačke grupe, horovi, pozorište... Zanimljivo je, kaže, da se u nekim mestima izgubio jezik, ali su pravoslavni običaji i tradicija potpuno očuvani. Ipak, Rus ne skriva, kao i svi Srbi u Mađarskoj, da za opstanak našeg naroda u toj zemlji očekuje "veće angažovanje i matice i Mađarske".

-Od Srbije u prvom redu očekujemo podršku, siguran oslonac i upornost da srpske institucije u Mađarskoj dobiju barem ono što mađarske institucije imaju u Srbiji. Od mađarskih vlasti očekujemo da spreče nastanak administrativnih problema zbog kojih neke naše institucije mogu da se ugase. Mnogo je posla za rukovodstva obe zemlje, a mogućnosti saradnje i "gradnje mostova" širom su otvorene - poručuje Milan Rus.

JOAKIMOV PRSTEN

Milan Rus, direktor i glumac Srpskog pozorišta u Mađarskoj, rođen je 1963. godine u Segedinu, u lekarskoj porodici. Glumu je diplomirao 1990. godine na Fakultetu dramskih i filmskih umetnosti u Budimpešti. Živi u mađarskoj prestonici, oženjen je i ima sina Marka. -Osim brojnih nagrada i priznanja koje je dobio u Mađarskoj, na Sretenje je, povodom 179. godišnjice Knjaževsko-srpskog teatra u Kragujevcu, odlikovan prstenom sa likom Joakima Vujića. U obrazloženju odluke se, između ostalog, kaže da je Milan Rus "spiritus movens Srpskog pozorišta u Budimpešti, decenijama na Joakimovom putu".

PEŠICE DO SENTANDREJE

-Moji preci su sa patrijarhom Čarnojevićem došli iz Peći u Sentandreju, pa sam odlučio da i ja pešice pređem taj put - priča Rus. - Nameru sam ostvario 2012. godine. Iz grada mojih pradedova krenuo sam 28. jula, a na odredište stigao 26. avgusta. To je za mene bilo svojevrsno hodočašće. Na putu dugom oko 800 kilometara, upoznao sam divne ljude, video mnoga mesta, divio se prirodi i kulturno-istorijskim spomenicima i konačio u manastirima.

novosti.rs


 

Nemačka želi stabilan Balkan

Problem registracija škola na srpskom jeziku

Glasanje u inostranstvu

Beč: Oproštajna misa pred poklon SPC

Za jače veze Srbije i Norveške

Potrebna veća ulaganja dijaspore u Srbiju

Dijaspora najbolji turista i promoter

U inostranstvu 35 biračkih mesta

Da li će dijaspora glasati?

Srbija dobila 30 ambasada

Susret sa predstavnicima udruženja iz Hrvatske i RS

Slabo interesovanje dijaspore za glasanje

Razgovori o "Teslagradu"

Zajedno za bolju turističku promociju Srbije


HTML Comment Box is loading comments...
 

 

kontakt

uslovi koriscenja

 

 

naslovna

servis